POVIJEST ODMARALIŠTA DRUŠTVA NAŠA DJECA DUGO SELO
U VELOM LOŠINJU

 

Kako, kada i zašto baš Veli Lošinj?

Ideja o osnivanju dugoselskog ljetovališta rodila se u Odboru društva Naša djeca 1956. godine. Osnivanje ljetovališta i odmarališta na moru u to vrijeme već je uveliko uzelo maha. Odmah se prišlo stvaranju financijske baze za kupnju zgrade na moru. Organizirane su kulturno - umjetničke priredbe na kojima je program vodio pionirski odred osnovne škole. Društvo Naša djeca organiziralo je zabavu a i KUD Preporod je također održao nekoliko priredbi. Sav prihod, išao je naravno, u Fond za kupnju ljetovališta. Organizirana je i lutrija sa vrlo vrijednim nagradama. Prikupljena je za ono vrijeme velika svota od 500.000,00 ondašnjih dinara.
Jasno, razmišljalo se u odboru Društva Naša djeca kako i gdje pronaći prikladnu zgradu,  te su poslani dopisi općinama širom Jadrana. Razmatrani su pristigli odgovori i odlučeno je da se u najprivlačnija mjesta pošalje komisija u sastavu Stjepan Barilić - Vago (tadašnji sekretar Komiteta), Josip Meašić (predsjednik općine) i Belizar Božiković (tadašnji predsjednik društva). Razgledali su ponuđene zgrade te ustanovili da su viđeni objekti i ostale prilike pogodne ali da su cijene iznad njihovih mogućnosti. Vratili su se neobavljena posla, ali ne i obeshrabreni. Odlučili su razgledati i one manje privlačne ponude. Na to drugo putovanje  Društvo je uputilo samo tadašnjeg predsjednika Društva. Prije puta dobio je ovlaštenje od Odbora DND da sklopi ugovor o kupnji zgrade tamo gdje nađe povoljnu priliku. Od općine je dobio pismenu potvrdu da može zadužiti društvo do iznosa od 1.000.000,00 tadašnjih dinara, uz garanciju. Obišao je sve ponude (mjesta u Istri, na Cresu, Lošinju) i svugdje snimio objekte, obalu i kupališta. Prvi ugovor sklopio je u Vrsaru uz klauzulu da ga mogu raskinuti u roku od 14 dana. Čak su mu ponudili jednu dvokatnicu da je kupi za sebe uz otplatu na neograničen broj godina. Naravno, to nije mogao prihvatiti, te je ugovor raskinut. Zatim je na red došao Veli Lošinj. Razgledao je objekte, vidio privlačna kupališta te lječilište za dišne organe.
No, nije sve bilo tako jednostavno. Već od samog početka u Velom Lošinju nisu bili naročito raspoloženi za trgovinu, no bio je uporan. Cijena je bila 1.200.000,00 tadašnjih dinara. Pošto su raspolagali sa manjim iznosom postigli su dogovor o uplati 200.000,00 tadašnjih dinara a ostatak bi se otplatio na rate. U ugovor je stavljena klauzula u kojoj je navedeno da ako u ugovorenom roku puni iznos ne bude uplaćen, zgrada i sve uloženu u nju ostaje u vlasništvu Velog Lošinja. Pošto je zgrada bila u jako lošem stanju istu je trebalo i adaptirati, kako  bi  još iste godine prva grupa djece bila poslana na ljetovanje. U adaptaciju je krenulo 24 volontera koji su u 20 dana s 300.000,00 tadašnjih dinara adaptirali zgradu. Nakon mnogo dobrovoljnih sati rada odmaralište je bilo spremno za korištenje. Svježe okrečeni zidovi, drveni stolovi i klupe u blagavaonici, na podu slamarice umjesto kreveta. Za početak to je bilo sasvim dovoljno. U ljeto 1957. godine odmaralište je bilo spremno da primi prvu smjenu djece na ljetovanje. Trebalo je još "izmisliti" i najnužnije kuhinjsko posuđe, pribor za jelo i sl., što je Odbor Društva Naša djeca, a na čelu s tajnicom Anđelkom Božiković brzo riješio, na opet svoj način.




U današnje vrijeme bi se to sve jednostavno kupilo, no u ono vrijeme  nije bilo moguće ostvariti takvu kupovinu. Posuđe je uzeto iz tzv. Domaćinske škole u Božjakovini, koja je davno prije toga zatvorena, a štednjak je dobiven od Božjakovačke menze. Društvo je razvijalo socijalne vrijednosti, posebno brinući se za djecu. osim organiziranja ljetovanja bilo je i drugih aktivnosti. Unatoč teškoćama nastojalo se da sva djeca bez obzira na porijeklo i imovinsko stanje dobiju jednake pakete. Zbog takvog pristupa tada su prednost za ljetovanje imala najsiromašnija djeca. Škola je nekada bila vezana s Društvom Naša djeca i samim odmaralištem, najbolji razredi bili su nagrađivani ljetovanjem.
Pošto improvizacija sa slamaricama nije mogla dugo trajati već iduće sezone 1958. godine krenulo se u nabavu kreveta. U to vrijeme je tvornica namještaja "Gaj" bila pred likvidacijom, pa se na rasprodaji moglo kupiti dosta njihovih proizvoda po zanemarivim cijenama.  Kreveti su odmah kupljeni a madraci su nabavljeni od jednog internata u Zagrebu. Ti madraci su već bili dotrajali. Društvo ih je dobilo kao rashodovane, ali vrijedne ruke dugoselskih žena obnovile su madrace za korištenje.
Ljetovanje u odmaralištu odvijalo se u zaista skromnim uvjetima, ali se nitko nije žalio. Za tu prvu smjenu svako je dijete donijelo plahtu od svoje kuće. Problema je bilo i s vodom jer se prilikom adaptacije objekta potrošila sva voda iz cisterne, pa ju je trebalo nositi iz obližnje gradske cisterne. Sve su to međutim djeca s veseljem radila. Dovoljno je vremena ostajalo i za kupanje, sunčanje te razne igre koje je vrlo uspješno znao organizirati "higijeničar" Andrija Klepac. Smjena je trajala 20 dana. Odgojitelji su bili Anđelka Božiković, Dragica Kocet, Đurđa Kokot i Dragica Juraković, a šef ambulante Zvonko Juraković. Te 1957. godine ljetovala je samo jedna smjena djece, a već naredne godine ljetovalo se u tri smjene. Svi su radili na dobrovoljnoj bazi, a plaćala se jedino kuharica.
Nakon nekoliko godina Društvo je dobilo veliki, dobro sačuvani štednjak, trebalo ga je samo prevesti do Lošinja. Kamion je obećala Božjakovina, no s kamionom se baš tada nešto dogodilo i nije mogao na put. Moglo se samo dobiti traktor s prikolicom pa nije bilo drugog načina prijevoza. Na traktor je utovaren štednjak, nešto prikupljenog pokućstva, 10-ak živih odojaka i krenulo se na put. Duž čitavog puta ljudi su se čudili nesvakidašnjem prijevozu.
U zgradu odmarališta u Velom Lošinju  je tijekom 50 godina uloženo puno truda, dobrovoljnih sati rada i financijskih sredstava. Zgrada je dobila novu PVC stolariju, fasadu, povećao se broj sanitarnih čvorova i kupaona. Objekt je klimatiziran, te se 2011. godine očekuje kategorizacija istog.