Bilo je dvojbi ići na izlet ili ne. Jer kažu da je za djecu, ali spominju i planinare. A znamo da tamo gdje ima planinara, ima i planina. I kao u noćnoj mori, zamišljam ih kako orni i čili, sa svom silom planinarske opreme, hitaju osvojiti planinski vrh. I dok sitna dječica skakuću za njima, tamo negdje na zaleđu kolone vidim sebe, ostavljenu, umornu i iznemoglu, kako hvatajući dah biram broj GSSa…
No, prizvavši svoje racionalno ja, osigurala sam si pratnju (konkurenticu po kondiciji) i na dan D pojavljujemo se na mjestu okupljanja. Ohrabrio me pun autobus velikih i malih sugrađana, u trenirkama ‘za po doma’, šarenih kapica i šljokastih ruksaka, kao i ono skoro zaboravljeno uzbuđenje koje vlada oko busa dok se sprema na izlet.

A onda se pojavljuju ONI, prolaze u slow-motionu poput super junaka, u crvenim jaknama, s ‘pravim’ ruksacima i gojzericama, štapovima i Motorolama…pravi planinari. Opet me malo presjeklo, jer tko zna šta nam spremaju.

U autobusu je krenulo s poslovičnim pozdravljanjem i ohrabrivanjem (ma to sigurno zbog male djece) i tako smo stigli na početak naše avanture. Bus odlazi, mi stojimo na prašnjavom putu, svjesni da nema natrag…

A onda situaciju preuzimaju planinari, glavnu riječ vodi Anto i lagano nas uvodi u njihov čaroban i prijateljski svijet: uvjerava nas da nikoga neće ostaviti ma kako spor bio (jer za takve postoji ‘metla’ na začelju kolone), uči nas tko ide lijevo, a tko desno (ili drugo lijevo :), kada treba čuvati prirodu jer tu smo gosti, gdje su nam nestale titule dok smo na planinarenju i najvažnije, da uživamo i slušamo cvrkut ptica.

Nakon kratkog razgibavanja i neizostavnog prebrojavanja, krećemo! Prvi cilj – Zelingrad. Ruševine starog burga, idealna kulisa za prve trofejne fotke. Po putu učimo tko je i zašto našarao crveno-bijele krugove po drveću, koja je razlika između Sljemena i Medvednice, za što nam služi kompas, a i saznajemo da se na ‘pravom’ planinarenju, osim cvijeća i leptira, mogu sresti i zmije, krave, divlji konji pa čak i medvjedi.

Stazu savladavamo s lakoćom, stvarno nije zahtjevna čak niti za polustoljetne izletnike bez kondicije. U vedrom raspoloženju stižemo do planinarske kuće Kladeščica, gdje nas sa čajem dočekuju domaćini, još jedni divni i vedri ljudi. Vatrice gore, kreće priprema kobasičica, iz ruksaka se vade sendviči, sokovi, a iz tajnih pretinaca i dezinfekcije u malim bočicama.

Djeca kao da nikada nisu niti imala mobitele: vrte nad vatricama manchmelou, trče po livadi i pripremaju se za natjecanja: skakanje u vreći neizvjesno do zadnjih zbrajanja rezultata, ali zato u povlačenju užeta premoćno razvaljuju ‘starce’, koji tek nakon konsolidiranja i pregrupiranja uspijevaju izjednačiti rezultat i spasiti obraz. Pobjednike se, uz ovacije, ovjenčalo predivnim medaljama.

Nakon što se pojelo, popilo i naigralo, valjalo je poći kući. Nakon zahvale domaćinima, krećemo ‘nizbrdo’, što se uvijek čini lakše, no ispadne tehnički zahtjevnije, jer već smo i umorni i iscrpljeni. Zato nas je posebno razveselio bus koji nam je krenuo u susret i neočekivano nam skratio put.

Preživjela sam planinarski izlet, ponosna na sebe (uz zajedljive komentare zakonitog da kukam kao da sam bila na Velebitu, a ne krtičnjaku kraj Zeline). I dok vidam bolna stopala, razmišljam kako ti planinari uopće nisu strašni. Kako su zapravo prave, vedre ljudine, koje su nas prihvatile kao svoje, pazile na nas i vratile tamo gdje oduvijek pripadamo – u prirodu.

Hvala vam dragi planinari i veselimo se novom druženju!