Taj miris bora, lovora i lavande, taj ružmarin i mirta prožmu sva osjetila, u sve pore zađu. Kad na obalu Lošinja stanete i vali vas lošinjski zapljusnu, osjetite sreću, sreću što ste opet tu. I ja i svako dijete i muškarac i žena koji tu godinama dolaze.

Taj Veli Lošinj, to je dio našega doma, on pripada i nama, Dugoselcima, i svima koji s nama putuju u naše odmaralište na ljetovanje. Ta stara kamena kuća, te stare trošne skaline, ta terasa, igre, zabave, ljubavi i razonode. Sve je to dio naše ljubavi i privrženosti prema odmaralištu i Velom Lošinju. Mnoge su ljubavi ovdje začete i mnoga prijateljstva stvorena. Koliko sam ljudi ovdje srela prošlih godina i uvijek su mi rekli: „Vratili smo se da ljetujemo ovdje, da uživamo u lošinjskom moru, na lošinjskim hridima i lošinjskim klupama.“

Dvadesetero se djece uspelo na Svetog Ivana i bili su malo ljutiti („Zar baš moramo ići?“), ali osjetili su zadovoljstvo kada su se popeli na vrh brda i uputili pogled prema moru i prostranstvu, bili su sretni. Idući dan vodili smo ih u Muzej Apoksiomena i bili su oduševljeni. Zatim su sudjelovali u potezanju konopa na lošinjskim igrama – Lošinjskim užancama. Kakva je to napetost bila – tko će biti u čijoj ekipi, tko će stati iza koga? Posjetili su Muzej Kulu, Plavi svijet družeći se s dupinima. Skakali po toboganima vodenog parka plaže Čikat u Malom Lošinju.  Na kamenim stijenama Velog Lošinja plesali i pjevali kad smo slavili rođendan.

Ne mogu vam opisati tu dječju sreću i zadovoljstvo, taj osmijeh na njihovu licu. Vratili smo se kući sretni, ispunjeni radošću i nadom da ćemo doći opet.

Nevenka Remenar, voditeljica